Julijan

Julijan je u svibnju 2016. godine ušao u moj život jednako neočekivano kao što je ušao u onaj svojih roditelja dva mjeseca ranije. Sa suprugom i naše dvoje djece sam došao u posjet roditeljima, gdje me majka dočekala nezaustavljivo plačući. Na logično pitanje je uspjela samo odgovoriti: „Djevojka tvog brata je trudna.“ Moja sljedeće pitanje je bilo: „Moj brat ima djevojku?“ Da, tada 17-godišnju učenicu, kojoj su iz tradicionalno katoličke obitelji dali vrlo jasan ultimatum: riješi se „toga“ ili odlazi iz kuće.

„Julijan je u svibnju 2016. godine ušao u moj život jednako neočekivano kao što je ušao u onaj svojih roditelja dva mjeseca ranije.“

Za mene i moju suprugu pobačaj nije bio opcija. Niti za moju majku, no postojao je onaj „ali“, zbog kojih je izgubljeno toliko života… Moj otac je već više bio zabrinut za njihovo školovanje i zaposlenje nego za njihovo dijete. Sve u svemu, nismo bili jaka opozicija obitelji maloljetne trudnice u kojoj su tri generacije jednoglasno zagovarale rješavanje „problema“ i „miran nastavak života“.

„Odmah mi je bilo jasno da Bog pred nas stavlja zadatak.“

U našim razgovorima smo se doticali kršćanskih tema, pazeći da niti jedna od njih ne bude identificirana kao takva: o svetosti života, odgovornosti, Providnosti i Božjeg plana za svakoga od nas… Dali smo im do znanja da pobačaj nikada ne dolazi bez posljedica – ne kako bismo ih plašili prokletstvom, već kako bismo razbili njihovu iluziju kako je pobačaj nešto neinvazivno, uobičajeno i zapravo – normalno.

„Bio sam uvijek svjestan činjenice da su svi ti životi u Božjim rukama i da si ne smijemo dopustiti upadanje u zamku mišljenja da smo mi ti koji spašavaju Julijanov život.“

Na mobitelu mi je pisalo „23:55“ kada me po prvi put u tih šest dana nazvao moj mlađi brat. Do tada sam svaki dan ja zvao njega. Rekao je samo: „Buraz, možeš sutra doći poslije posla? Mi bi možda zadržali dijete…“ Od šoka sam uspio jedva izustiti: „Naravno, vidimo se oko 17 sati.“

„Zbog Julijana je pokrenuta inicijativa „40 dana za život“ u Križevcima, mirnom prigorskom gradiću trećeg hrvatskog sveca, Marka Križevčanina.“

Dana 8. prosinca 2016. rođen je zdravi dječak crne kosice. Nažalost, prijetnje njegove bake i djeda su se ostvarile i njegova majka, koja je u međuvremenu proslavila 18. rođendan, je izbačena iz roditeljske kuće. Na sreću, njegova druga baka i djed su nastavili pružati dom njemu i njegovim roditeljima.

„Ja sam zahvalan Bogu jer mi je po tko zna koji put otvorio oči, objavio istinu.“

U zahvalnosti prema Krunoslavu Puškaru, koji je potaknut ovom pričom pristao voditi inicijativu u Križevcima; svim moliteljicama i moliteljima naše gradske inicijative, koji su stali ispred Doma zdravlja i spremno svjedočili svoju vjeru; Anti, Petri, Damiru i njegovoj obitelji te mnogim drugim junacima borbe za bespomoćne, svu slavu, čast i hvalu predajem Bogu Ocu, Sinu Spasitelju i Duhu Životvorcu.

Julijan je u svibnju 2016. godine ušao u moj život jednako neočekivano kao što je ušao u onaj svojih roditelja dva mjeseca ranije. Sa suprugom i naše dvoje djece sam došao u posjet roditeljima, gdje me majka dočekala nezaustavljivo plačući. Na logično pitanje je uspjela samo odgovoriti: „Djevojka tvog brata je trudna.“ Moja sljedeće pitanje je bilo: „Moj brat ima djevojku?“ Da, tada 17-godišnju učenicu, kojoj su iz tradicionalno katoličke obitelji dali vrlo jasan ultimatum: riješi se „toga“ ili odlazi iz kuće.

„Julijan je u svibnju 2016. godine ušao u moj život jednako neočekivano kao što je ušao u onaj svojih roditelja dva mjeseca ranije.“

Za mene i moju suprugu pobačaj nije bio opcija. Niti za moju majku, no postojao je onaj „ali“, zbog kojih je izgubljeno toliko života… Moj otac je već više bio zabrinut za njihovo školovanje i zaposlenje nego za njihovo dijete. Sve u svemu, nismo bili jaka opozicija obitelji maloljetne trudnice u kojoj su tri generacije jednoglasno zagovarale rješavanje „problema“ i „miran nastavak života“.

„Odmah mi je bilo jasno da Bog pred nas stavlja zadatak.“

U našim razgovorima smo se doticali kršćanskih tema, pazeći da niti jedna od njih ne bude identificirana kao takva: o svetosti života, odgovornosti, Providnosti i Božjeg plana za svakoga od nas… Dali smo im do znanja da pobačaj nikada ne dolazi bez posljedica – ne kako bismo ih plašili prokletstvom, već kako bismo razbili njihovu iluziju kako je pobačaj nešto neinvazivno, uobičajeno i zapravo – normalno.

„Bio sam uvijek svjestan činjenice da su svi ti životi u Božjim rukama i da si ne smijemo dopustiti upadanje u zamku mišljenja da smo mi ti koji spašavaju Julijanov život.“

Na mobitelu mi je pisalo „23:55“ kada me po prvi put u tih šest dana nazvao moj mlađi brat. Do tada sam svaki dan ja zvao njega. Rekao je samo: „Buraz, možeš sutra doći poslije posla? Mi bi možda zadržali dijete…“ Od šoka sam uspio jedva izustiti: „Naravno, vidimo se oko 17 sati.“

„Zbog Julijana je pokrenuta inicijativa „40 dana za život“ u Križevcima, mirnom prigorskom gradiću trećeg hrvatskog sveca, Marka Križevčanina.“

Dana 8. prosinca 2016. rođen je zdravi dječak crne kosice. Nažalost, prijetnje njegove bake i djeda su se ostvarile i njegova majka, koja je u međuvremenu proslavila 18. rođendan, je izbačena iz roditeljske kuće. Na sreću, njegova druga baka i djed su nastavili pružati dom njemu i njegovim roditeljima.

„Ja sam zahvalan Bogu jer mi je po tko zna koji put otvorio oči, objavio istinu.“

U zahvalnosti prema Krunoslavu Puškaru, koji je potaknut ovom pričom pristao voditi inicijativu u Križevcima; svim moliteljicama i moliteljima naše gradske inicijative, koji su stali ispred Doma zdravlja i spremno svjedočili svoju vjeru; Anti, Petri, Damiru i njegovoj obitelji te mnogim drugim junacima borbe za bespomoćne, svu slavu, čast i hvalu predajem Bogu Ocu, Sinu Spasitelju i Duhu Životvorcu.